Djeca iz Huma ne traže sažaljenje već šansu: Njihov dom treba našu podršku

U sarajevskom naselju Pofalići, iza skromnih zidova jedne institucije, svakodnevno se vodi tiha bitka.

“Ne zbog boljih ocjena. Ne zbog medalja. Već zbog osnovnih ljudskih vrijednosti: doma, dostojanstva, ljubavi.

Ustanova za socijalnu skrb, odgoj i obrazovanje, poznatija kao Hum, trenutno je dom 39 štićenika u dobi od 10 do 18 godina. Svakodnevno ih prati 37 zaposlenika – psihologa, pedagoga, socijalnih radnika, odgajatelja – svi posvećeni jednom cilju: pružiti ovoj djeci ono što im je život, nažalost, uskratio.

„Naš centar ima ukupno 39 stanovnika. Imamo ukupno 37 zaposlenih, što uključuje socijalne radnike, psihologe i pedagoge. Svi s njima radimo“, kaže ravnateljica ustanove Amela Smajić-Džaferagić.

Mnoga od te djece dolaze iz duboko disfunkcionalnih sredina. Obitelji koja ih nije znala voljeti ili ih naučiti osnovnim stvarima.„Ovdje dolaze djeca koja doslovno ne znaju prati zube niti koristiti pribor za jelo. Dolaze iz okruženja u kojima nije bilo osnovnog kućnog odgoja“, ističe ravnateljica.

Unatoč traumi, nada ovdje raste svakim danom.Zahvaljujući rutini, disciplini i pažnji, promjene se događaju.”Postoji velika razlika. Djeca su počela ozbiljnije shvaćati školu. Sretni su kad dobiju dvojku, a prije su bježali iz iste škole. To je ogroman uspjeh.”

Život u Humu, iako institucionalan, nastoji biti što sličniji obiteljskom životu.

„Dnevna rutina je identična onoj kod kuće – buđenje, pranje zubi, džeparac, škola. Sve što svako dijete zaslužuje“, objašnjava Smajić-Džaferagić.

Međutim, kao i svaki dom, Hum ima svoje potrebe. Hranu. Garderobu. Posteljinu. Osnovne stvari koje mnogi od nas uzimaju zdravo za gotovo ovdje su svakodnevna briga.„Treba im sve, jer je ovo njihov dom. Da bi sutra bili korisni članovi društva, potrebna je veća povezanost između društva i ove djece“, kaže redatelj.Nisu potpuno sami u ovoj borbi.Hum je priča o čovječanstvu, ali i poruka o društvenoj odgovornosti koja bi trebala biti univerzalna, a ovo je ujedno i poziv drugima.

Penny Plus je među onima koji su ih čuli, odazvali se i donijeli ono najvažnije – znak da nisu sami. Nisu tražili publicitet, ali Institucija inzistira da se njihovo ime spomene – kao primjer i kao inspiracija.

“Vesele se malim stvarima i svakom znaku pažnje. Još jednom ponavljam da je malo tvrtki poput Penny Plusa. Zaista vam se od srca zahvaljujemo jer ste vi rijetki koji ste pružili ruku ovoj djeci“, kaže ravnateljica.

Njena poruka društvu je jasna.

“Pozivam sve koji imaju predrasude da dođu i vide kako i što radimo. Radimo 24 sata dnevno. Nemojmo ih stigmatizirati. Ova djeca su sretna zbog malih stvari. Svaki znak pažnje.”

Djeca Huma ne traže sažaljenje. Ne traže milostinju. Traže priliku. Da budu voljeni, prihvaćeni, dio zajednice.
I zato – ne zaboravimo ih.

Posjetite Hum.

Daj mi ruku..

Jer ponekad samo jedan osmijeh puno vrijedi i razlog je za mnoge dobre stvari.

izvor:vijesti.ba