Govoreći o društveno-političkoj situaciji i radu javnih servisa, Karup Druško je u jednom trenutku, vidno povišenim tonom i s posebnim naglaskom, izgovorila rečenicu koja je odmah postala predmetom oštrih rasprava: "
Armija RBiH i MUP RBiH su naše svetinje i ne dirajte u to!"
Ovakav kategoričan zahtjev otvara duboka pravna, politička i moralna pitanja o tome može li ijedna vojna ili policijska formacija iz proteklog rata imati status bezgrešne "svetinje" u koju je zabranjeno sumnjati ili je preispitivati.
Izjava koja je podijelila javnost
Karup Druško je u svom izlaganju oštro kritizirala trenutačne društveno-političke procese u zemlji, s posebnim naglaskom na rad javnih servisa. Optužila ih je za relativizaciju haških presuda i veličanje Herceg-Bosne u javnom prostoru, navodeći kako je poražavajuće da se na javnim televizijama negira Udruženi zločinački poduhvat (UZP) dok se istovremeno umanjuje uloga onih koji su branili državne institucije.
Dodala je kako se "dostojanstvo boraca ne kupuje simboličnim iznosima" te zaključila riječima: "Ako je to danas radikalizam, onda nemam problem da to kažem", namjerno ignorirajući činjenicu da slavljenje bilo koje formacije kao "svetinje" automatski amnestira pojedince koji su činili zločine.
Očekivano, reakcije na ovaj istup su potpuno oprečne:
Kritike i osude: Narativ o "bezgrešnoj i svetoj" armiji tumači se kao militantni pokušaj mitologizacije rata koji svjesno ignorira i prešućuje teške ratne zločine počinjene nad hrvatskim civilima i zarobljenicima. U fokus se vraćaju nekažnjeni ili nedovoljno procesuirani zločini poput masakra nad Hrvatima u selu Grabovica te ubojstva osmero djece na igralištu u Vitezu, uz tvrdnju da je pojam "građanske BiH" nemoguć dok god se u Sarajevu vojska glorificira kao nepogrešiva.
Podrška u Sarajevu: Pro-bosanskohercegovački i sarajevski mediji pretežito podržavaju njezine stavove, tretirajući ih kao legitiman i hrabar čin obrane povijesne istine i institucija Bosne i Hercegovine. U komentarima i analizama naglašavaju njezinu ulogu kao dugogodišnje istraživačice posvećene traganju za činjenicama o ratu.
Ispod videoisječaka njezina gostovanja na društvenim mrežama razvila se žestoka rasprava. Dok jedni komentatori pišu "Bravo, svaka čast, napokon netko smije reći istinu" i "Hrabra ženo", drugi je oštro kritiziraju navodeći haške i domaće presude protiv visokih časnika Armije BiH, podsjećajući da niti jedna vojska u sukobu nije bila posve nevina.
Pravne činjenice nasuprot mitologizaciji
S pravnog i povijesnog stajališta, proglašavanje bilo koje vojske "svetom" i nedodirljivom u izravnom je sukobu s presudama kako međunarodnih tako i domaćih sudova. Iako se u sarajevskom javnom narativu Armija BiH često portretira kao jedina formacija koja je branila legalne institucije bez ijedne mrlje, sudska praksa nudi posve drukčiju, dokumentiranu stvarnost.
Pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Haagu, ali i pred Sudom BiH, izrečen je niz pravomoćnih presuda visokim časnicima i pripadnicima Armije BiH za teške ratne zločine, kršenja zakona i običaja rata te zločine protiv čovječnosti. Među najistaknutijim primjerima su:
Rasim Delić, načelnik Glavnog štaba Armije BiH, pravomoćno osuđen u Haagu zbog okrutnog postupanja i zločina koje su počinili pripadnici odreda "El Mudžahid".
Enver Hadžihasanović i Amir Kubura, visoki časnici Trećeg korpusa Armije BiH, osuđeni zbog propusta u sprječavanju i kažnjavanju zločina nad zarobljenicima i civilima.
Sakib Mahmuljin, zapovjednik Trećeg korpusa, pravomoćno osuđen pred Sudom BiH na osmogodišnju kaznu zatvora zbog ratnih zločina nad zarobljenim srpskim civilima i vojnicima na području Vozuće i Zavidovića.
Posebno bolna točka, koja izravno ruši mit o "svetinji", jest nekažnjeni zločin nad hrvatskom djecom u Vitezu, poznat kao slučaj "Osmica". Upravo je početkom veljače 2026. godine Sud Bosne i Hercegovine potvrdio optužnicu protiv dvojice zapovjednika Armije BiH za ovaj stravični masakr iz lipnja 1993. godine.
Mensud Keleštura, u svojstvu zapovjednika 325. brdske brigade Armije BiH, optužen je da je naredio topnički napad na civilno naselje Podgradina.
Hazim Jašarević, kao zapovjednik Brigadne artiljerijske grupe, optužen je za izravno izvršenje te naredbe i ispaljivanje minobacačke granate od 120 mm na dječje igralište.
Činjenica da se tim ljudima tek danas sudi najbolje pokazuje koliko je sustav bio slijep na zločine počinjene pod vlastitom zastavom.
Uz njih, brojni niži zapovjednici i pripadnici postrojbi poput odreda "Zulfikar" pravomoćno su osuđeni za stravične zločine nad hrvatskim civilima, poput onog u selu Trusina.
Pravne činjenice jasno pokazuju da niti jedna vojska u krvavom trostranom sukobu u BiH nije bila imuna na zločine, niti se ijedna može retroaktivno proglasiti bezgrešnom.
Zašto Sarajevo negira da je HVO branio Hrvate, a VRS Srbe?
U pozadini ovakvih istupa krije se i dublji narativni sukob o samom karakteru rata. Unutar sarajevske politike i medija sustavno se negira i odbacuje povijesna činjenica da je Hrvatsko vijeće obrane (HVO) branilo i spasilo Hrvate, a Vojska Republike Srpske (VRS) Srbe na teritorijima gdje su ti narodi živjeli.
Razlog za ovo negiranje je isključivo politički. Sarajeveski mainstream insistira na tome da je isključivo Armija BiH bila "legalna i legitimna", dok se HVO i VRS tretiraju isključivo kroz prizmu haških presuda za UZP i genocid, čime ih se želi svesti na "buntovničke i agresorske formacije".
Priznati da su HVO i VRS pružili institucionalnu i fizičku zaštitu svojim narodima od potpunog uništenja značilo bi priznati trostrani i međuetnički karakter rata. To bi srušilo mit o Sarajevu kao jedinom ekskluzivnom čuvaru države, te ogolilo činjenicu da su Hrvati i Srbi morali organizirati vlastite vojske upravo zato što ih službeno Sarajevo niti je moglo, niti ih je u praksi branilo.
Paradoks "građanske države"
Uporno inzistiranje na narativu o apsolutnoj nepogrešivosti Armije BiH stvara i nepremostiv politički paradoks. Krugovi koji najglasnije zagovaraju koncept "građanske i napredne Bosne i Hercegovine" istodobno su najžešći branitelji ratne mitologije.
Koncept građanske države u svojoj biti podrazumijeva vladavinu prava, jednakost svih građana pred zakonom i spremnost na suočavanje s tamnim stranama vlastite povijesti.
Kada javni djelatnici s televizijskih ekrana poručuju da se u pojedine vojne formacije "ne smije dirati", oni zapravo šalju poruku da unutar društva postoje zaštićene kaste i povijesne dogme koje stoje iznad zakona i iznad prava na istinu.
Država u kojoj se kritičko preispitivanje ratnih grešaka proglašava izdajom ili radikalizmom teško može ostvariti demokratski i građanski potencijal.
Fenomen selektivne empatije: Naše žrtve i njihovi zločinci
Najveći poraz ovakvog "svetog" narativa ogleda se na moralnoj razini, kroz duboko ukorijenjeni fenomen selektivne empatije koji već desetljećima razara društveno tkivo Bosne i Hercegovine. U tom iskrivljenom sustavu vrijednosti, vlastito se stradanje uzdiže na razinu nacionalne dogme i apsolutne istine, dok se stradanje susjeda ili potpuno ignorira, ili se pak hladno opravdava "višim vojnim i nacionalnim ciljevima".
Kada se jedna vojska proglasi "svetinjom", izravno se pljuje u lice žrtvama koje je ta ista vojska ostavila iza sebe. Kako obiteljima ubijene djece na igralištu u Vitezu objasniti da je granata koja je prekinula osam nevinih života došla od strane "svetinje"?
Kako preživjelima iz masakra u Grabovici, gdje su civili, starci i djeca brutalno pobijeni i bacani u Neretvu, reći da se u ubojice njihovih najmilijih "ne smije dirati" jer oni pripadaju nedodirljivom, uzvišenom stroju?
Suosjećanje u Bosni i Hercegovini postalo je etnički ograđeno. Dok god javni prostorom dominiraju glasovi koji traže pravdu samo za svoje, a sljepoću za tuđe rane, istinsko pomirenje ostat će samo slovo na papiru. Put prema naprijed ne gradi se vikanjem u studijima i proglašavanjem ratnih formacija svetima, već skrušenim priznanjem da je zločin zločin – bez obzira na to tko je nosio koju uniformu i pod kojim se znakom zaklinjao na vjernost.
