Dan (ne)ovisnosti

Neovisni smo, kažu, po nekom datumu tamo ’92.god.

Mozda jesmo imali viziju neovisnosti, al smo je negdje putem izgubili.
Sada ovisimo o kreditima, o grantovima, tuđim ulaganjima,
donacijama koje stižu s potpisom neke ambasade
i o uplatama dijaspore
koja je otišla tražiti ono što ovdje nismo znali sačuvati –
dostojanstvo čovjeka.

Smiješno je i tužno slaviti Dan neovisnosti zemlje koja nije slobodna ni sama sebi.

Imamo izvore i rijeke koje bi  ugasile žeđ pola planete, zemlju koja može hraniti pola Europe, sunce koje grije više no mnoge razvijene države.
Imamo planine, rude, šume, more na dohvat ruke, imamo sve, a nemamo ništa, ustvari.

Nemamo sustav koji ga koristi.
Imamo institucije, funkcije, titule kupljenih diploma. Ali nemamo odgovornost spram bogomdanog nam dara.

Zemlja smo u kojoj tri naroda žive jedni kraj drugih,
češće no jedni s drugima.
Dok se netko ne razboli, tad’ nestaju sve podjele. Tu smo jedni za druge, bez pitanja, bez zastava, bez podjela.

Država koju svatko voli onoliko koliko mu treba
za osobne potrebe, negirajući sve što bi trebalo poštovati,
pozivajući se na pravo
i koristeći snagu jačega.

U zemlji gdje su
ljekarne, kladionice,
kolodvori i pogrebna društva
najisplativiji biznis,
teško je govoriti o slobodi i neovisnosti, bez gorčine.

BiH je zemlja o kojoj svi odlučuju: međunarodni izaslanici, kreditni odbori,
strateški partneri, politički mentori, svi sem onih koji bi trebali odlučivati u ime naroda, i u korist naroda.

Možda je zato najiskreniji naziv –
Dan (ne)ovisnosti.

Jer formalno jesmo država, na papiru, u protokolima, u govorima.

Ali u stvarnosti?

Ovisni o svima, sem o sebi.

A možda je najveća tragedija to što smo se na sve navikli.

I za kraj :

Sretan nam Dan (ne)ovisnosti, od narodnih kuhinja, humanitarnih poziva za liječenje, Caritasa i ostalih organizacija za pomoć…
Sretan Dan (ne)ovisnosti o dobroj volji poslodavaca i državnih “jasli”.
BiH, zemljo ljepote i inata, suza i sevapa.

Piše: Sanja S. K.