|Urednik
Više od nogometa: Zašto je mitskih 5:0 protiv Partizana postalo dio nacionalne povijesti.
Iako je od tog 30. srpnja 1997. godine prošlo punih 29 godina, sjećanje na "petardu" bačenu u mrežu beogradskog Partizana ne blijedi.
Mlađe generacije koje se te utakmice ne sjećaju možda je doživljavaju samo kao sjajan sportski rezultat, no za one koji su tada živjeli i disali s Maksimirom, tih 5:0 značilo je puno više od prolaska u sljedeće kolo Lige prvaka. Bio je to povijesni trenutak nabijen emocijama koje nadilaze sam nogomet.
Prvi susret nakon rata: Utakmica najvišeg rizika
Da bismo razumjeli težinu ove utakmice, moramo se vratiti u ljeto 1997. godine. Od završetka Domovinskog rata i oslobađanja hrvatskog teritorija prošle su tek dvije godine, a proces mirne reintegracije Hrvatske još je bio u tijeku. Ranjeni nacionalni ponos, svježa sjećanja na stradanja i golemi politički pritisak slili su se u tih 90 minuta.
Bio je to prvi službeni sportski susret jednog hrvatskog i srpskog kluba od raspada Jugoslavije.
Ždrijeb UEFA-e spojio je zagrebačku Croatiju (kako se Dinamo tada zvao pod političkim pritiskom državnog vrha) i beogradski Partizan. Utakmica je proglašena događajem najvišeg mogućeg rizika, a u zraku se osjećala napetost koja se mogla rezati nožem.
Ključni trenutak u pripremi uzvrata bio je povratak Roberta Prosinečkog u Zagreb tog ljeta. "Veliki Žuti" imao je ogroman, duboko osobni motiv u ovoj utakmici. Kao bivša zvijezda Crvene zvezde, s kojom je pokorio Europu, Prosinečki je najbolje znao kako diše beogradski suparnik.
Na maksimirskom travnjaku odigrao je utakmicu života, njegova kontrola lopte, autoritet i proigravanja potpuno su paralizirali vezni red Partizana. Bio je istinski vođa koji je suigračima prenio pobjednički mentalitet i uklonio svaki strah.
Psihološki pritisak Beograda i maksimirska katarza
U prvoj utakmici u Beogradu, Partizan je slavio s 1:0 u paklenoj atmosferi stadiona JNA. Svi srpski mediji trijumfalno su najavljivali dolazak u Zagreb, uvjereni u prolaz.
Cijela Hrvatska bila je u stanju iščekivanja; poraz kod kuće, na domaćem terenu, bio je nezamisliv opcija koja bi donijela golemo razočaranje naciji koja se tek oporavljala od ratnih trauma.
A onda je uslijedio 30. srpanj.
Četrdeset tisuća ljudi stvorilo je na Maksimiru huk kakav se rijetko viđa u povijesti sporta. Nošeni tom nevjerojatnom energijom i genijem povratnika Roberta Prosinečkog, igrači u plavim dresovima nisu samo pobijedili, oni su pomeli suparnika s terena. Silvio Marić, Igor Cvitanović i Mark Viduka punili su mrežu gostiju do nevjerojatnih 4:0 već u prvom poluvremenu, dok je legendarna obrana jedanaesterca Dražena Ladića bila točka koja je slomila svaku nadu Beograđana.
Konačnih 5:0 bila je sportska, ali i psihološka katarza.
Pobjeda koja je postala mit
Ta utakmica nije ostala zapamćena samo po golovima. Ostala je zapamćena po osjećaju olakšanja, ponosa i demonstracije moći na zelenom travnjaku. Za generaciju koja je preživjela devedesete, ta je pobjeda bila dokaz da je Hrvatska spremna pobjeđivati na europskoj i svjetskoj pozornici, što se potvrdilo samo godinu dana kasnije povijesnom broncom Vatrenih u Francuskoj.
Dan poslije: Šok u Beogradu, trans u Zagrebu
Dan nakon utakmice, naslovnice medija najbolje su oslikale što se zapravo dogodilo na Maksimiru.
U Hrvatskoj je vladalo izvanredno stanje općeg oduševljenja. Tiskani mediji izišli su s povijesnim naslovima poput "Nogometni juriš za povijest", "Plava oluja otpuhala Partizan" i "Hrvatska rapsodija". Izvjestitelji su pisali kako ova pobjeda predstavlja sportsko oslobađanje od svih kompleksa bivše države.
S druge strane, u srpskim medijima vladao je potpuni muk i nevjerica. Beogradski tisak bio je nemilosrdan prema svojim igračima. Naslovi poput "Potop na Maksimiru", "Crno-bijeli pregaženi u Zagrebu" i "Lekcija iz modernog nogometa" jasno su dali do znanja da je Partizan doživio jedan od najtežih i najsramotnijih poraza u svojoj klupskoj povijesti. Mediji u regiji priznali su da je Croatia te večeri igrala nogomet s druge planete.
Zato se navijači i danas, nakon 29 godina, snalaze u istoj rečenici: "Ovo je petarda koja se ne zaboravlja!" Ona je bila i ostala više od sporta – spomenik jednom vremenu i utakmica koja je ušla u kolektivnu svijest naroda.
