|Urednik
Sudbina Crkve svete Marije i Zvonika sv. Luke u Jajcu, mjesto krunidbe posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, ključni spomenik predosmanske Bosne propada zbog pravnog spora?
JAJCE – Crkva svete Marije sa Zvonikom svetog Luke u Jajcu, jedno od najvažnijih mjesta srednjovjekovne bosanske povijesti, već gotovo dva stoljeća stoji kao zapuštena ruševina usred kraljevskog grada.
Ovaj vjerski i državotvorni kompleks danas je prepušten propadanju zbog kompleksnog pravno političkog spora i nespremnosti društva da prihvati cjelovitu povijest ove zemlje, posebice njezin kršćanski i katolički temelj koji je oblikovao srednjovjekovnu državu.
Mjesto krunidbe posljednjeg bosanskog kralja
Povijesna težina ovog objekta u kontekstu bosanske suverenosti je nemjerljiva.
Upravo je u ovoj gotičkoj crkvi u studenome 1461. godine okrunjen posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević.
Krunu je, kao službeno priznanje kraljevstva, poslao osobno papa Pio II. preko svog izaslanika, čime je Jajce potvrđeno kao političko i duhovno središte tadašnje države.
Uz samu crkvu uzdiže se Zvonik svetog Luke, jedini u cijelosti sačuvani srednjovjekovni zvonik na tlu kontinentalnog Balkana građen u romaničko-gotičkom stilu.
Naziv nosi po svjedočanstvu da su se u njemu čuvale relikvije svetog Luke Evanđelista, koje je u Jajce kao miraz donijela kraljeva supruga, kraljica Mara.
Nakon pada Bosne pod osmansku vlast, crkva je 1527. godine pretvorena u Sultan-Sulejmanovu (Fethija) džamiju, a zvonik je počeo služiti kao minaret.
Objekt je u velikom požaru 1832. godine u potpunosti izgorio, a od tada, već gotovo dvije stotine godina, od njega je ostao samo kameni kostur.
Od Splitske konzervacije do jajačkog staklenog lijesa
Dok krunidbena crkva propada na otvorenom, njezina povijesna spona, zemni ostaci samog kralja Stjepana Tomaševića, preživjeli su stoljeća zahvaljujući brizi jajačkih franjevaca. Kraljev kostur iskopao je ugledni arheolog Ćiro Truhelka 1888. godine na lokalitetu Kraljev grob u Zastinju.
Sudbina ovih ostataka u novijoj povijesti zrcali ratnu dramu BiH. Nakon što je Franjevački samostan u Jajcu evakuiran tijekom ratnih zbivanja 1992. godine, kovčeg s kraljevim kostima prebačen je u Split. Tamo je u Konzervatorskom zavodu Hrvatske izvršena detaljna konzervacija i zaštita skeleta.
Kosti su svečano vraćene u Jajce 1997. godine. Danas se čuvaju u staklenom lijesu unutar Franjevačkog muzeja Jajce, gdje predstavljaju neprocjenjivu povijesnu zbirku i materijalni dokaz kraja bosanskog kraljevstva. Ta činjenica stvara paradoksalan kontrast u samome gradu: dok su kraljeve kosti dostojanstveno zbrinute unutar samostanskih zidina, crkva u kojoj je taj isti kralj primio papinsku krunu i dalje je prepuštena propadanju.
Selektivno pamćenje i strah od kontinuiteta
Sudbina Crkve svete Marije ogledalo je paradoksalnog odnosa prema povijesti u suvremenoj Bosni i Hercegovini. Srednjovjekovna Bosna koristi se kao politički argument i dokaz autohtonosti, ali se njezina stvarna kultura, arhitektura i konfesionalna pripadnost često svjesno guraju u fusnote.
Inzistiranje na tome da povijest ovih prostora ne počinje 1463. godine gubi smisao u trenutku kada se najvažniji spomenici tog ranijeg vremena ostavljaju kao hrpe kamenja. Ako se predosmansko naslijeđe doista smatra temeljem kontinuiteta, onda krunidbene crkve, franjevački samostani i kraljevske utvrde moraju imati primat u institucionalnoj zaštiti, bez ideološke nelagode ili pokušaja njezina prešućivanja.
Pravni čvor drži spomenik pod ključem
Danas je ovaj lokalitet predmet dugogodišnjeg spora.
Islamska zajednica u BiH polaže pravo na vlasništvo nad objektom, pozivajući se na austrougarski grunt prema kojem je ubilježen kao vakufska imovina (Sultan-Sulejmanova džamija).
S druge strane, povijesni, emotivni i sakralni kontinuitet katoličkog naroda i franjevaca, koji su kroz stoljeća ostali čuvari memorije kraljevske Bosne, ostaje neupitna povijesna činjenica.
Zbog ove pat-pozicije, Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH proglasila je objekt nacionalnim spomenikom pod dvostrukim nazivom, a upravljanje je preneseno na općinsku agenciju.
Dok pravna borba traje, spomenik je zatvoren za javnost i prepušten atmosferskim utjecajima.
Struka se također suočava s izazovom: prema međunarodnim konvencijama (poput Venecijanske povelje), brisanje kasnijih osmanskih građevinskih faza radi povratka u "čisti" srednji vijek znanstveno je neprihvatljivo. Međutim, zadržavanje objekta u statusu vječnog obezglavljenog kostura jednako je pogubno.
Pitanje povijesne zrelosti
Obnova Crkve svete Marije u njezinom autentičnom obliku, s jasno i pošteno prezentiranim svim povijesnim fazama kroz koje je prošla, ne bi bila samo građevinski pothvat.
To bi bio čin povijesne pravde i zrelosti društva koje se ne boji vlastitog identiteta.
Ostavljanje krunidbene crkve u statusu ruševine šalje poruku da se od povijesti uzima samo ono što trenutno politički odgovara.
No, narod koji zapostavlja materijalne dokaze svog podrijetla, dugoročno gubi pravo pozivanja na povijesni kontinuitet.
Crkva svete Marije mora biti izvučena iz ruševina, kako onih građevinskih, tako i onih u našoj povijesnoj svijesti.
