Cijena peleta u BiH divlja: Tona 700 KM unatoč drvnom bogatstvu

Za usporedbu, u istom razdoblju prošle godine tona peleta koštala je oko 380,00 KM, dok se pretprošle godine ta brojka kretala između 300,00 i 400,00 KM. 

Danas je cijena gotovo dvostruko veća. Poslodavci i proizvođači se, naravno, pravdaju rastom troškova struje i radne snage. 

No, budimo realni – jesu li ti troškovi porasli za 100% da bi se cijena peleta udvostručila? 

Naravno da ne.

Glavni problem krije se u pohlepi i nekontroliranom izvozu. Zašto bi netko domaćem čovjeku prodao pelet za 400,00 KM kada ga u Italiju, Austriju i druge europske zemlje može izvesti za astronomskih 1.000,00 KM, odnosno i do 700 eura po toni? Jasno je da svatko u poslu želi zaraditi što više, ali to se ne smije raditi preko leđa vlastitog naroda.

Došli smo u apsurdnu situaciju da u zemlji koja je doslovno okružena bogatim šumama i jakom drvnom industrijom, domaći građani plaćaju pelet kao da se uvozi iz Kanade!

Posljedice ovog divljanja cijena najviše osjećaju obični ljudi. Prosječnoj obitelji danas je potrebno gotovo 3.000,00 KM samo za kupnju peleta za jednu jedinu sezonu grijanja. To je ogroman, za mnoge i neizdrživ udarac na kućni proračun koji obiteljska primanja jednostavno ne mogu podnijeti.

Zbog svega navedenog, svakom normalnom čovjeku nameće se nekoliko vrlo jednostavnih i logičnih pitanja:

-Jesu li plaće u našoj zemlji porasle za 85%?-Jesu li mirovine porasle za 85%?

-Jesu li se stvarni troškovi proizvodnje povećali za 85%?

Ako je odgovor na sva ova pitanja jedno veliko NE, kako je onda moguće da je cijena peleta u odnosu na isto razdoblje prošle godine skočila za golemih 85%?

Ovo je trenutak kada bi Vlada i resorni ministri morali hitno intervenirati i povući dva jednostavna, ali odlučna poteza:

1.Uvesti potpunu zabranu izvoza peleta dok se prvo ne namiri i potpuno osigura domaće tržište.

 Tek kada domaći kupac bude opskrbljen, sav višak može ići van. Tako bi, narodski rečeno, vuk bio sit, a sve ovce na broju.

2.Ograničiti cijenu peleta na domaćem tržištu na maksimalnih 400,00 KM.

Vlast ne smije dopustiti reprizu od prije nekoliko godina, kada je privremena zabrana izvoza izigrana jer su poslodavci vješto manipulirali – obustavljali su prodaju i gomilali robu na skladištima čekajući iduću godinu. Za takve mutne ekonomske igre država mora pripremiti stroge modalitete i kazne koje bi te probleme riješile preko noći.

Na koncu, preostaje nam postaviti ono ključno pitanje: Ako vlast ne može ili ne želi osigurati da njezini građani kupe domaći proizvod po pristojnoj i normalnoj cijeni, čemu onda takva vlast uopće služi?