Koordinacija udruga proizašlih iz Domovinskog rata Hrvatskog vijeća obrane u BiH oštro je priopćenje za javnost osuđujući nedavne izjave probošnjačkih političara Denisa Bećirovića, Elmedina Konakovića i Slavena Kovačevića.
Braniteljske udruge ističu da su napadi na hrvatskog ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana, kao i kontinuirano propitivanje prava Hrvata na legitimno političko predstavljanje, zapravo nastavak politike majorizacije i unitarizma koja koristi metode Slobodana Miloševića. Priopćenje za medije, u kojem kažu da će se Hrvati znati obraniti od takvih zlouporaba svim legitimnim i demokratskim sredstvima, u nastavku prenosimo u cijelosti:
Branili smo se od Miloševićeve 'demokracije', branit ćemo se i od njegovih studenata
Koordinacija udruga Hrvatskog vijeća obrane BiH oštro osuđuje orkestrirani politički napad probošnjačkih političara Denisa Bećirovića, Elmedina Konakovića i Slavena Kovačevića na izjavu hrvatskog ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana, koji je pozvao na prekid preglasavanja Hrvata. Njihove poruke, kao da su proizašle iz velikosrpskog programa Memoranduma SANU-a, pokazuju da problem nije izborni model, niti izborna jedinica, već uskraćivanje prava Hrvata, kao konstitutivnog naroda, da sudjeluju u izboru svojih političkih predstavnika. Slobodan Milošević, kao uporišna točka Memoranduma, također je tvrdio da brani državu i demokraciju, dok je zapravo uništavao mehanizme jednakosti, što je u konačnici dovelo do katastrofe.
Istovremeno, Bećirović ne polemizira s prijedlogom izborne reforme, već pokušava unaprijed proglasiti Hrvatsku i hrvatsku politiku neprijateljskom, nedemokratskom i suprotnom međunarodnom pravu. Njegovo kategoričko odbacivanje izborne jedinice koja bi omogućila Hrvatima da biraju hrvatskog člana Predsjedništva razotkriva pravi sadržaj navodnog građanskog modela: hrvatsko mjesto može postojati, ali bošnjačka većina treba odlučiti tko će ga zauzeti. Milošević je također pokušao oslabiti druge republike i narode pozivajući se na "čovjeka, građanina u središtu sustava" te prikazati supremaciju Srba kao napredne i europske demokracije.
Konaković ide korak dalje kada se poziva na zastupljenost prema posljednjem popisu stanovništva i pokušava demografske brojke pretvoriti u osnovu za raspodjelu političke moći. U višenacionalnoj državi to bi značilo da najbrojniji narod može postupno preuzeti institucije, određivati njihovu kadrovsku strukturu i politička pravila, a manjim ostaviti samo formalnu prisutnost. Na isti način, Milošević je pokušao brojčanu snagu najvećeg naroda pretvoriti u trajnu političku nadmoć, predstavljajući majorizaciju kao običnu demokratsku aritmetiku.
Kovačević ne pokušava argumentima pobiti zahtjev Hrvata za jednakošću, već ga povezuje s fašizmom i udruženim zločinačkim pothvatom. Cilj je jasan: stigmatizirati cijeli politički zahtjev, kriminalizirati njegove zagovornike, a Hrvatima reći da ne smiju ni govoriti o vlastitim pravima. To je prepoznatljiva Miloševićeva propagandna metoda - prvo proglašavanje protivnika ekstremistom i neprijateljem države, a zatim predstavljanje njegovog političkog podjarmljivanja kao legitimne obrane poretka. Upravo je Europski sud za ljudska prava stavio točku na 'i' i uništio unitarističke snove koje poraženi Kovačević i dalje sanja pred tim sudom o unitarističkoj državi i rušenju Daytona. Ako on i njemu slični zaista žele srušiti Dayton, a time i ugroziti mir u Bosni i Hercegovini, neka to javno istupe i otvoreno kažu.
Najogoljeniji izraz takve politike je višestruko nametanje Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva glasovima Bošnjaka. Kao što je Milošević nakon političkih čistki preko Borisava Jovića iz Srbije, Branka Kostića iz Crne Gore, Jugoslava Kostića iz Vojvodine i Sejde Bajramovića s Kosova uspostavio pitomu glasačku mašineriju, bošnjačka većina danas Hrvatima nameće Željka Komšića kao svog političkog predstavnika.
Hrvati su se očito organizirali 18. rujna 1991., prvim dolaskom rezervista JNA, ključnim datumom koji se danas prepoznaje kroz Zakon o pravima branitelja, dok su u Sarajevu, čak i nakon 1. listopada iste godine i nakon uništenja Ravnog i prvog ratnog zločina nad Hrvatima, govorili da ovo "nije njihov rat". Hrvati su znali braniti svoj opstanak. I kao što su odgovorili na Miloševićev ratni stroj, znat će to učiniti i danas, demokratski, politički i svim legitimnim sredstvima, kako bi se obranili od sljedbenika iste politike majorizacije i hegemonije.
