Upravo na današnji dan, 13. lipnja 1993. godine, pod tim istim ljiljanima počinjen je stravičan zločin u Kaknju, gdje je majci Anici Jurić pred očima ubijeno troje djece i suprug. Guranje ovih simbola u javni prostor, pa čak i kroz navijačku ikonografiju, nova je razina ponižavanja žrtava za čiju smrt ni nakon 33 godine nitko nije odgovarao.
Bolnu i iznimno moćnu kolumnu novinarke Ane Popović o preteškom križu majke Anice i sramotnoj šutnji onih koji su plaćeni za pravdu, prenosimo u cijelosti:
33. godine je prošlo kako su joj pred očima pripadnici Armije BiH ubili svu djecu i supruga
" Samo zbog Anice Jurić ne tražite od nas nikad da prihvatimo zastave s ljiljanima makar ih priznao cijeli svijet!
Anica Jurić rođena je i odrasla u Busovači, tamo gdje i danas hrle rijeke vjernika i hodočasnika slaviti svetog Antu, zaštitnika župe.
Kad u srednjoj Bosni spomenute svetog Antu, Busovača je prvo mjesto koje vam pada na pamet kao mjesto u kojemu se moli i ide na zavjet u narodu omiljenom svecu.
Uz molitve svetom Anti odrastala je i Anica, udala se u Kakanj, rodila djecu, trojicu sinova. Svu trojicu neki ljudi s maskama na glavi i u odorama Armije BiH s ljiljanima ubili su pred njezinim očima na svetog Antu 1993.
Molila je da barem jednom ostave na životu, nisu imali milosti. Ubili su joj i muža, nju i nevjestu ranili.Nitko za ovaj zločin do danas nije izveden pred lice pravde. Čini se da nikoga nije ni briga, ne samo krvnike već ni one koji su bili dužni boriti se za pravdu i istinu i u hrvatskom narodu. Oni čak ni dan progona Hrvata iz Kaknja ne obilježavaju na dan kad je ubijeno najviše žrtava 13. lipnja, već dan ranije kako bi mogli stići na proslave svetog Ante .
Anica već godinama nije dio takvog "protokola". U miru i u krugu svojih najbližih obiđe grobove svojih sinova i supruga, upali im svijeću, pomoli se za njih, kao što je to učinila i ove godine.
Anicu poznajem godinama, ali nikad je nisam pitala pored preteškog križa boli i nepravde kojeg nosi, razmišlja li nekad o ljiljanima, tom simbolu sv. Ante koji predstavlja čistoću, nevinost, vjeru i nadu, a kojeg su nosili na svojim odorama i oni koji su joj ubili najbliže?
Razmišlja li ikad o onima koji bi htjeli da i mi Hrvati prigrlimo zastave s ljiljanima kao svoje? Da uz te zastave navijamo za BiH?!
Samo zbog Anice Jurić, da imaju i trunke savjesti, ne bi to od nas tražili nikada, ma gdje se takva zastava vijorila i makar je priznao cijeli svijet!
Oteto je uvijek bilo prokleto a ubijati pod otetim simbolima gazeći sve ono što predstavljaju te tražiti od naroda koji je progonjen da ih prihvati kao svoje, nova je razina ponižavanja žrtve o kojoj se ne smije šutjeti. Jer više je nego dovoljna šutnja oni koji su za borbu za pravdu i dostojanstvo žrtve, debelo plaćeni! "
Za kraj: "Istina koja živi"
Priča o Anici Jurić nije samo svjedočanstvo o jednom preteškom križu i zločinu bez kazne, nego i trajna opomena svima nama.
Dok god u Bosni i Hercegovini političke i navijačke elite budu gurale glavu u pijesak, slaveći simbole pod kojima su čitave obitelji zavijene u crno, stvarni suživot ostaje samo mrtvo slovo na papiru. Tražiti od naroda koji je prošao ovakve strahote da te iste simbole prigrli kao svoje pod krinkom sportskog zajedništva, dok krvnička ruka nikada nije izvedena pred lice pravde, sramotno je i neljudski.
Istina o Kaknju, Busovači i patnji majke Anice ne smije i neće utihnuti, ma koliko glasna bila buka onih koji bi tu istu istinu najradije izbrisali i prešutjeli.
