Antifašistički marš ili politički performans?

Velik broj govora, bez obzira na svoje emotivne tonove i impresiju inkluzivnosti, svodio se na istu tezu: Hrvatska je zemlja koja klizi prema fašizmu, a sudionici prosvjeda su posljednja brana pred “mrakom”.

Takva retorika zvuči mobilizirajuće, ali i duboko problematično. Primjer je govor Kenana Beljuljija, koji poručuje da se prosvjed „ne održava kako bi se širio strah, nego kako bi se prepoznao“. No stvaranje atmosfere urgentnog alarma, gdje se spominju fašisti koji navodno svakodnevno paradiraju, mladići u crnom spremni na rat i ulice pune mržnje — upravo je ono što podiže kolektivni strah. Ako vas uvjeravaju da se društvo nalazi na rubu ponavljanja najmračnijih povijesnih stranica, kako onda takav prosvjed može funkcionirati kao poziv na smirenost?

Damir Markovina otišao je korak dalje tvrdeći da su “svi taoci stvarnih mrzitelja Hrvatske”. Time implicitno dijeli društvo na one koji navodno vole ovu zemlju i one koji ju navodno zlostavljaju, a to je logika koju i sam prosvjed osuđuje. Kad se politički protivnici opisuje kao prijetnju narodu, onda je teško tvrditi da se radi o borbi za toleranciju. Markovinina poruka je emocionalno snažna, ali istodobno potiče identitetsku polarizaciju, dijeli Hrvatsku na “nas” i “njih”, na svjetlo i mrak, na žrtve i nasilnike.

Još jedan tipičan primjer je istup Maje Sever, koja upozorava da su novinari izloženi uvredama i napadima. Problem postoji i valja ga ozbiljno sagledati, ali Sever ga smješta u najširi mogući okvir kao da su uvrede pojedinaca dokaz organizirane, sustavne kampanje mržnje. Kada se svaki incident tumači kao simptom fašizma, onda se više ne bavimo stvarnim izazovima medijskih sloboda, nego moralnom dramatizacijom koja služi homogenizaciji aktivističkog kruga.

Organizatorica Maja Osmančević naglašava da je “antifašizam temeljna vrijednost koja ne smije biti kontroverzna”. To je točno, ali problem je što se ta vrijednost u ovakvim prosvjedima pretvara u politički kišobran pod koji se može smjestiti gotovo sve: kritika vlasti, migracijska politika, ekonomska nesigurnost, femicide, revizionizam, pa i sve ono što je jednostavno posljedica lošeg upravljanja ili nefunkcionalnih institucija. Kad se sve nazove fašizmom, onda ništa to više nije u preciznom smislu te riječi.

Još je zanimljiviji istup saborske zastupnice Rade Borić, koja tvrdi da “fašizam postoji i danas” te svima preporučuje čitanje Eca. No Eco, koji precizno nabraja karakteristike ur-fašizma, jednako upozorava na opasnost od njegove zloupotrebe: fašizam se ne smije upotrebljavati kao etiketa kojom se unaprijed diskvalificira politički protivnik, jer tada prestaje biti korisna analitička kategorija. Upravo ono što Eco kritizira, na prosvjedu se koristi kao glavni retorički alat.

Naposljetku, treba se osvrnuti i na opće teze govornika o “nesigurnoj Hrvatskoj”. Da, postoje incidenti, postoje skupine koje provociraju, postoje političke odluke koje treba propitivati. Ali pretvaranje tih pojava u dokaz navodnog povratka fašizma više govori o ambicijama organizatora nego o realnoj slici društva. Tim više što se poziva na “nultu toleranciju na mržnju” istodobno skandirajući parole koje su po svojoj prirodi ratne i isključive.

Ono što je predstavljeno kao zajedništvo zapravo funkcionira kao ritual potvrđivanja jedne ideološke pripovijesti. I umjesto da otvori prostor za racionalnu raspravu o stvarnim problemima: dostupnosti stanovanja, položaju radnika, tretmanu migranata, medijskim slobodama, prosvjed ih uporno vraća pod jedan jedini pojam: fašizam. Time im, paradoksalno, oduzima složenost i svodi ih na političku metaforu.

Ako se društvo želi ozbiljno baviti ekstremizmom, netolerancijom i nasiljem, onda mu treba hladna analiza, a ne ritualna dramatizacija. Prosvjed je možda ispunio gradske trgove, ali je ostavio prazninu ondje gdje je najvažnije; u prostoru za nužan, racionalan razgovor.

Piše: uredništvo

.