Umjesto nogometa, Maksimir je postao poprište masovnog nasilja, nereda na tribinama i na terenu te brutalne intervencije jugoslavenske milicije.
Taj dan u kolektivnoj je memoriji ostao zapisan kao trenutak u kojem se zajednička država javno i nepovratno raspala pred kamerama.
Tjedan dana nakon pobjede HDZ-a na prvim demokratskim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj organizirana skupina navijača Crvene zvezde – Delije – došla je u Zagreb s jasnom namjerom provokacije.
U Zagreb je stiglo oko 3000 navijača Crvene zvezde (Delije) koje je predvodio Željko Ražnatović Arkan, kasniji ratni zločinac. Oni su već rano ujutro započeli s uništavanjem grada i napadima na civile.
Uoči i tijekom događaja uzvikivane su velikosrpske i četničke parole, paljeni Dinamovi i hrvatski simboli, a upravo su Delije prve probile zaštitnu ogradu i krenule prema sjevernoj tribini.
Na stadionu su Delije na južnoj tribini počele trgati ogradu, sjedalice i brutalno napadati malobrojne domaće gledatelje na toj tribini uz velikosrpske parole.
Jugoslavenska milicija uopće nije reagirala na divljanje gostiju.
Vidjevši da milicija ne štiti gledatelje, navijači Dinama s kontratribine (sjever) probili su zaštitnu ogradu i utrčali na teren kako bi se suprotstavili Delijama.
Tek tada milicija brutalno intervenira, ali isključivo protiv Dinamovih navijača, koristeći pendreke, suzavac i vodene topove.
Tadašnja jugoslavenska milicija nije samo reagirala prekasno, primijenila silu gotovo isključivo prema BBB-ima.
Pendreci, suzavac i potjere po travnjaku stvorili su dojam da država više ne djeluje neutralno, niti da uopće kontrolira situaciju. To je bio trenutak kada se nasilje prestalo doživljavati kao navijački eksces, a počelo kao politički i institucionalni lom.
U maksimirskom tom kaosu 13. svibnja dogodio se prizor koji je postao povijesni simbol: Kapetan Dinama Zvonimir Boban udara milicajca koji pendrecima tuče jednog navijača
. Taj čin nije bio artikuliran politički program, ali je u tom trenutku postao jasna gesta otpora poretku koji je izgubio legitimitet u očima dijela javnosti.
Dok su igrači bježali u svlačionice, Boban, Vjekoslav Škrinjar i trener Josip Kuže ostali su braniti navijače na terenu. Vidjevši policajca kako mlati jednog mladića, Boban je dotrčao, skočio i udario policajca, što ga je u Hrvatskoj preko noći pretvorilo u nacionalnog heroja.
Cijena je bila stvarna i osobna. Boban je zbog toga suspendiran, praktički je izbačen iz reprezentacije Jugoslavije.
Nogometni savez Jugoslavije suspendirao je Bobana na devet mjeseci (kasnije smanjeno na 6 mjeseci), zbog čega je propustio Svjetsko prvenstvo 1990. u Italiji, a protiv njega je bila podnesena i kaznena prijava
No dugoročno, taj je trenutak postao simbolički važna slika hrvatske borbe za samostalnost.
Boban je kasnije s Milanom osvojio Ligu prvaka i četiti puta prvenstvo Italije i bio je kapetan reprezentacije Hrvatske koja je 1998. osvojila broncu na svjetskom prvenstvu.
Nakon velike međunarodne karijere i značajne uloge u Fifi i Uefi vratio se u Zagreb na poziciju predsjednika Uprave Dinama.
Iako sam sukob nije izravno započeo rat, povijesno se smatra trenutkom u kojem je javno, pred televizijskim kamerama, srušen privid zajedničke države.
Velik broj navijača s te utakmice već godinu dana kasnije zamijenio je tribine bojišnicama Domovinskog rata, zbog čega im je podno zapadne tribine Maksimira podignut spomenik s natpisom: "Svim navijačima Dinama kojima je rat počeo 13. svibnja 1990. na stadionu Maksimir, a završio polaganjem života na oltar domovine Hrvatske"
