
Zločin počinjen u selu Dusina kod Zenice 26. siječnja 1993. godine jedan je od onih događaja iz rata u Bosni i Hercegovini koji su ostali duboko urezani u kolektivno pamćenje Hrvata, ali su istodobno sustavno potiskivani s razine šire javne svijesti.
Iako se dogodio u ranoj fazi hrvatsko-bošnjačkog sukoba, Dusina je postala simbol neravnopravnog odnosa prema žrtvama i selektivnog pristupa ratnim zločinima.
Toga dana pripadnici Armije BiH napali su hrvatsko selo Dusinu, pri čemu je ubijeno deset hrvatskih civila i vojnika, uključujući i zapovjednika HVO-a na tom području. Među ubijenima bilo je i onih koji nisu sudjelovali u borbenim djelovanjima, što ovaj napad jasno svrstava u kategoriju ratnog zločina. Selo je nakon napada opljačkano i spaljeno, a preživjelo stanovništvo protjerano.
Iz hrvatske perspektive, Dusina nije samo mjesto zločina, nego i primjer kako su Hrvati u središnjoj Bosni vrlo brzo od sugrađana postali meta. Napad na Dusinu dogodio se u trenutku kada su odnosi između HVO-a i Armije BiH već bili ozbiljno narušeni, ali još uvijek bez otvorenog, sveobuhvatnog sukoba. Upravo zato ovaj zločin ima posebnu težinu: on pokazuje da je spirala nasilja započela planski i bez jasne vojne nužnosti.
Ono što dodatno opterećuje sjećanje na Dusinu jest pravosudni epilog – ili točnije, njegov izostanak u punom smislu riječi. Iako su pojedini pripadnici Armije BiH procesuirani, kazne i opseg odgovornosti nikada nisu dali osjećaj pravde obiteljima žrtava. U hrvatskoj javnosti prevladava uvjerenje da Dusina nikada nije dobila pažnju kakvu zaslužuje, osobito u usporedbi s drugim ratnim zločinima koji su s pravom postali dijelom međunarodnog diskursa.
Zločin u Dusini također razotkriva širi problem narativa o ratu u BiH, u kojem su Hrvati često svedeni na sporedne aktere ili jednostrano prikazani isključivo kao počinitelji, a ne i kao žrtve. Takav pristup ne samo da je povijesno netočan, nego dugoročno produbljuje nepovjerenje među narodima i onemogućava iskreno suočavanje s prošlošću.
Iz hrvatske perspektive, govoriti o Dusini nije pokušaj relativizacije tuđe patnje, nego zahtjev za jednakim kriterijima. Bez priznanja svih žrtava i bez dosljedne osude svih zločina, bez obzira na nacionalnost počinitelja, nema ni stvarnog pomirenja. Prešućivanje Dusine ne pomaže miru – ono samo produžava nepravdu.
Tri desetljeća kasnije, Dusina ostaje mjesto tišine, ali i opomene. Opomene da se istina ne može graditi selektivno i da zločini nad Hrvatima u BiH nisu fusnota povijesti, nego njezin sastavni i bolni dio. Dok god se o Dusini govori tiho ili nikako, rat u Bosni i Hercegovini neće biti završen – barem ne u moralnom smislu.

Preminula je Sarafina Lauš, simbol jedne od najtežih obiteljskih tragedija iz rata u Bosni i Hercegovini – majka koja je u nekoliko dana izgubila trojicu sinova i supruga, a da za taj zločin nitko nije pravomoćno odgovarao.
16. tra 2026.
Pročitaj više
Tijekom noći i jutros dijelove Hercegovine zahvatilo je jako nevrijeme praćeno obilnom kišom i grmljavinom, a najteža situacija zabilježena je u Ljubuškom i Širokom Brijegu.
14. tra 2026.
Pročitaj više
Sada vozače na putu prema Krajini dočekuje i po 15 kamera, to odlično funkcionira, dok nam putevi propadaju.
13. tra 2026.
Pročitaj više
Mapa nataliteta Europe za 2025. godinu pokazuje jasnu i zabrinjavajuću sliku – gotovo cijeli kontinent obojen je u crveno, što znači da se u većini zemalja rađa premalo djece za obnavljanje stanovništva.
12. tra 2026.
Pročitaj više