33 godine poslije: Bol koja ne prolazi, sjećanje koje ne blijedi

Bio je 10. lipnja 1993. godine. Dan koji je zauvijek promijenio naš grad.

Toga predvečerja djeca su radila ono što djeca rade. Igrala su se, smijala, družila i sanjala svoje male dječje snove. Nisu nosila uniforme, nisu predstavljala nikakvu vojsku niti su ikome bila prijetnja. Bila su samo djeca.

Jedna granata prekinula je osam mladih života. Ubijeni su Augustina i Velimir Grebenar, Milan i Sanja Garić, Dragan Ramljak, Draženko Čečura, Sanja Križanović i Boris Antičević. Njihova imena već 33 godine izgovaramo sa strepnjom, tugom i poštovanjem.

Za mnoge gradove rat je povijest. Za Vitez postoje rane koje nikada nisu postale samo povijest. One žive u roditeljima koji su ostali bez svoje djece, u braći i sestrama koji su odrasli bez njih, u prijateljima koji ih i danas pamte onakve kakvi su bili toga posljednjeg dana.

Osmica nije samo spomen obilježje. To je mjesto na kojem se svake godine okupljamo kako bismo pokazali da ih nismo zaboravili. To je mjesto na kojem Vitez šuti, moli i prisjeća se dječjih lica koja su trebala odrastati, osnivati obitelji i graditi budućnost zajedno s nama.

Godinama je bol dodatno produbljivala činjenica da za ovaj zločin nije bilo pravde. Obitelji ubijene djece čekale su desetljećima da se netko konačno suoči s odgovornošću za ono što se dogodilo toga lipanjskog dana. Danas, nakon više od tri desetljeća, sudski proces je napokon u tijeku. To ne može vratiti izgubljene živote niti izliječiti rane njihovih najmilijih, ali može biti korak prema istini koju Vitez traži još od 1993. godine.

Na današnji dan ne brojimo godine koje su prošle. Sjećamo se osmijeha koji su nestali, praznih mjesta za obiteljskim stolovima i djetinjstva koje je nasilno prekinuto.

I zato danas, kao i svake godine, palimo svijeće, spuštamo glave i izgovaramo njihova imena.

Ne zato što je to običaj.

Nego zato što su bili naši.

I zato što Vitez nikada neće zaboraviti svoju djecu.