Na današnji dan, 21. studenoga 1995. godine, u zrakoplovnoj bazi Wright-Patterson u američkom gradu Daytonu (Ohio), parafiran je Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini. Nakon tri tjedna teških pregovora koji su započeli 1. studenoga, zaustavljen je višegodišnji krvavi rat, potvrđena je cjelovitost i suverenitet države, ali je istodobno uspostavljeno iznimno složeno državno uređenje podijeljeno na dva entiteta – Federaciju BiH i Republiku Srpsku.
Trideset i jednu godinu kasnije, postavlja se opravdano pitanje: je li hrvatska strana u Daytonu previše vjerovala u pravednost i poštenje svih pregovarača, a ponajprije međunarodne zajednice? Naime, izvorni Daytonski sporazum naknadno je više puta mijenjan bez pristanka svih strana potpisnica, pri čemu je većina nametnutih odluka visokih predstavnika izravno išla na štetu ustavne ravnopravnosti hrvatskog naroda.
Demografska slika uoči rata (Popis iz 1991. godine)
Za razumijevanje odnosa snaga ključno je podsjetiti na posljednji predratni popis stanovništva iz ožujka 1991. godine, prema kojemu je u Bosni i Hercegovini živjelo ukupno 4.377.033 stanovnika:
• Muslimani: 1.902.956 (43,5 %)
• Srbi: 1.366.104 (31,2 %)
• Hrvati: 760.852 (17,4 %)
• Jugoslaveni: 242.682 (5,5 %)
• Ostali: 104.439 (2,4 %)
Teritorijalne promjene: Hrvati u Daytonu dali najviše
Uoči samih pregovora u Daytonu, vojni raspored snaga na terenu bio je jasan: srpske snage kontrolirale su oko 46 % teritorija BiH (23.687 km²), bošnjačke snage 28 % (14.361 km²), dok su Hrvatske snage (HVO i HV) držale pod nadzorom čak 26 % teritorija države (13.082 km²).
Pogleda li se detaljnija raspodjela uoči crtanja karata, hrvatske postrojbe kontrolirale su oko 9 % teritorija današnje Republike Srpske (oko 2.120 km², uključujući općine Mrkonjić Grad, Šipovo, Ribnik, Petrovac, Istočni Drvar, Jezero, Kupres u RS-u te dio banjalučke općine oko Bočca), dok je Armija RBiH na tom području držala tek oko 1,5 % (350 km²). Na području današnje Federacije BiH, Hrvati su kontrolirali oko 42 % teritorija (10.865 km²), Bošnjaci oko 53 % (13.815 km²), a srpske snage ostatak.
U konačnim teritorijalnim zamjenama za pregovaračkim stolom, Hrvati su podnijeli najveću žrtvu, odrekavši se 5 % ukupnog teritorija BiH. Vraćajući Srbima 9 % teritorija današnje RS te povlačeći se s prostora Unsko-sanske županije i dijelova općine Donji Vakuf (koji su prepušteni Bošnjacima), uz tek manji povratak u Posavini (Odžak i dio Domaljevca), prostor pod hrvatskim nadzorom smanjen je s 26 % na 21 % teritorija BiH (10.785 km²). Istodobno, Srbima je udio narastao s 46 % na 49 %, dok su Bošnjaci svoj udio povećali s 28 % na 30 %, dobivši pritom gotovo cijelo Sarajevo i strateški važne koridore u istočnoj Bosni.
Hrvatske oslobodilačke operacije prisilile su agresora na mir
Iščitavajući ove podatke, postaje neupitno da su Hrvati, iako najmalobrojniji konstitutivni narod, odigrali presudnu ulogu u obrani i opstanku Bosne i Hercegovine. S vojne točke gledišta, HVO je obranio i držao 26 % teritorija – svega dva posto manje od gotovo triput brojnije Armije RBiH. Ovu činjenicu s punim bi poštovanjem trebali uvažavati svi oni koji danas osporavaju ustavna prava Hrvata.
Kristalno je jasno da do mirovnog sporazuma u Daytonu nikada ne bi došlo bez niza briljantnih napadnih operacija Hrvatske vojske i HVO-a tijekom 1994. i 1995. godine: „Cincar“, „Zima '94“, „Skok 1“, „Bljesak“, „Skok 2“, „Ljeto '95“, „Oluja“, „Maestral“ i „Južni potez“.
Upravo su ti teški vojni porazi prisilili vodstvo bosanskih Srba da sjedne za pregovarački stol.
Pritom valja odbaciti česte političke mitove prema kojima su rat u BiH zaustavili zračni udari NATO-a (operacija „Deliberate Force“ od 30. kolovoza do 20. rujna 1995.) ili samostalni prodori Armije RBiH u zapadnoj Bosni. Zračni udari NATO-a imali su isključivo ograničen cilj deblokade Sarajeva, dok su pomaci 5. i 7. korpusa Armije RBiH uslijedili tek nakon što su Hrvatske snage već razbile glavninu neprijateljske obrane, spasile bihaćku enklavu od potpunog sloma i stvorile sve preduvjete za konačni mir.
Trideset i jednu godinu kasnije, unatoč svim nametnutim nepravdama i otvorenom osporavanju konstitutivnosti, najveće postignuće Daytona ostaje zaustavljanje krvoprolića i mir. Međutim, taj mir može biti trajan i pravedan jedino ako se napokon prekine s praksom preglasavanja i ako se u potpunosti vrati izvorni duh sporazuma – onaj u kojem su Hrvati ravnopravan, suveren i nezaobilazan temelj Bosne i Hercegovine, zemlje koju su u najtežim trenutcima sami obranili i očuvali.